Materija i antimaterija

Status: objavljeno u obliku kolumne u casopisu Novi reporetr br. 516 /6.2.2013/
 

            Znate li šta se desi kada se sretnu materija i antimaterija? Iako o fizici malo znam, negdje sam pročitao da većina modernih fizičara smatra da se prosto ponište i ne ostane ništa. Ništavilo!

S obzirom da sam već priznao da ne poznajem dobro fiziku vjerovatno ćete se zapitati zašto onda ovo pominjem? Pa jednostavno, zato što me podsjeća na tranziciju naše ekonomije.

Imali smo materiju (komunizam) pa smo uveli antimateriju (kapitalizma) i iza tog dodira nije ostalo puno, da ne kažem ništa. Možda će se neki ljubitelji kapitalizma i uvrijediti što sam ga poistovjetio sa antimaterijom ali i za to ima razloga. Naime, ja smatram da je u našem društvu istinski kapitalizam endemska pojava koliko i antimaterija. Špekuliše se da postoji ali ga još niko nije vidio!

            Sada će se i oni drugi, kojima kapitalizma nije blizak srcu vjerovatno uvrijediti i zapitati: Kako nismo vidjeli kapitalizam? Pa šta je onda posljednjih dvadeset godina?

            Jedini odgovor je da su zadnjih dvadeset godina veliki prasak i ništa više. Ni komunizam ni kapitalizam već nestajanje ili nastajanje, kako vam već drago.

I taj prasak još uvjek traje jer u našem prirednom sistemu još uvjek imamo i materiju i antimateriju. Tačnije imamo i državna i privatna preduzeća i oni se međusobno potiru i poništavaju i nastaviće to da rade dok ne prelomimo i odlučimo se za šta smo.

Ja ovdje neću da ulazim u ocjene šta je bolje. I jedno i drugo je moguće. Samo ću da naglasim da komunizam traži zatvorenu privredu i jednospartijski sistem dok je kapitalizam bliži mondijalističkim stremljenjima. Mnogi iz one starije generacije će se bez ustezanja izjasniti da bi se rado odrekli svih prednosti koje su donijeli višestranačka demokratija i otvaranje granica samo da se vrati period javne sigurnosti, pune zaposlenosti i redovnih plata. Mlađima je pak teško i da zamisle sistem u kojem ste mogli da dobijete batine od policije (ili još gore) samo zato što ste imali drugačije mišljenje ili da vam je plata realno mala ali sigurna bez puno mogućnosti da na to utičete.

            Da se vratimo našem velikom prasku. Nakon što je još u početku izbrisao industriju (podsjetimo se da je indutrija 1990. godine stvarala oko 40% BDP-a BiH), uz svestrdnu pomoć svih vojski koje su protutnjale preko ove zemlje, glavni sukob materije i antimaterije se danas odvija na polju usluga. Tu je država ostavila brojna svoja preduzeća (zdravstvo, obrazvanje, zapošljavanje itd), ali je dozvolila i osnivanje privatnih preduzeća. I dok je ovo možda mogla biti dobra prelazna strategija, višedecenijsko održavanje ovakvog stanja se pokazalo poražavajućim što se i moglo očekivati, a svjetska kriza je već loše stanje učinila gorim.

Jer postojanje i jednih i drugih je razmjena niskih udaraca koja iscrpljuje čitavo društvo. Uzmimo za primjer obrazovanje. Imamo državno obrazovanje koje je u startu u prednosti u odnosu na privatno jer država zaposlenima obezbjeđuje manje-više fiksna plate koje zavise od cijena rada i nivo obrazovanosti nastavnika.

Privatno obrazovanje na ovu nelojalnu konkurenciju državnog obrazovanja odgovara (čast izuzetcima) jednako nelojalnom konurencijom: rasprodajom diploma!

Skoro da nema niko dovoljno loš u ovoj zemlji da ne može naći neki privatni fakultet koji može da završi (što naravno ne znači po automatizmu da na privatnim fakultetima nema i dobrih studenata) i tako dođe do diplome. Ili, kako bi rekao jedan moj bivši student koji se prepisao na privatni fakultet: Idem da polažem, a ne znam kako mi se predmeti zovu. Samo znam da ću danas položiti 2-3 ispita!

            Zbog toga bi za sve nas, ali i za državu bilo puno bolje da se odluči: hoćemo li npr. državno obrazovanje bez privatne konkurencije što obezbjeđuje kakvu takvu sigurnost u kvalitet diploma ili ćemo pak dopustiti privatnim fakultetima da se razviju u punom kapacitetu, a to je moguće jedino bez državne konkurencije (država bi u ovom drugom slučaju umjesto finansiranja obrazovnih institucija finansirala nadarene studente tako da gašenje državnog obrazovanja ne bi značilo da je država oslobođena troškova obrazovanja).

            Slično je stanje i u svim drugim oblastima. Država ne može biti i regulator i učesnik u tržišnoj utakmici, ili utakmice tu nema. Pitanje je nazad ili naprijed? Jedino održavanje postojeć stajanje nije realno izvodiva opcija.