Međunarodni monetarni fond – od ideje do savremene prakse

Чланак објављен у Зборнику радова Економског факултета у И.Сарјеву бр.4 (за 2010), доступно на: www.ekofis.org  

Apstrakt: MMF je osnovan krajem drugog svjetskog rata, kako bi se uspostavio novi međunarodni monetarni sistem, koji se bazira na jednom obliku fiksnog deviznog kursa, centralnoj međunarodnoj monetarnoj instituciji koja na specifičan način stavlja devizna sredstva na raspolaganje Centralnim bankama i Američkom dolaru kao rezervnoj valuti. Ovaj sistem je zbog određenih unutrašnjih slabosti (Tifinov paradoks) prestao da funkcioniše početkom 1970-tih, ali je MMF nastavio da postoji prilagođavajući se novim okolnostima. Tako, danas, MMF djeluje na fundamentalno drugačijim osnovama. Ti principi obuhvataju priznavanje prava svake zemlje da bira režim deviznog kursa. Izvor sredstava su mu, pored kvota, i pozajmljivanja od razvijenih zemalja i zemalja sa trgovinskim suficitima (GAB i NAB),  sredstva danas pozajmljuje vladama zemalja, a ne monetarnim vlastima, pa ta sredstva više nisu namjenjena isključivo za održavanje deviznog kursa, i  iznose mnogo veće relativne iznose nego na početku, sa dužim  rokovima vraćanja. 

Ključne riječi: prilagodljivo fiksni devizni kurs, banka Centralnih banaka, kvote, sloboda odabira deviznog kursa, NAB

JEL klasifikacija: E02

Uvod - Razlozi za nastanak MMF-a

            Ne možemo se dotaći jedne ovako bitne institucije, koja utiče na život tako velikog broja ljudi u svijetu, a da prvo ne objasnimo razloge za njen nastanak. Ti razlozi nas suštinski  vraćaju na jedan period, mnogo prije formalnog osnivanja MMF-a. To je period  tkz. „zlatnog standarda“ koji je definisao međunarodni monetarni sistem između 1870-tih i 1914. godine. Kao što je poznato, monetarni sistem u ovom periodu se zasnivao na postojanju „zlatnog pariteta“ koji je objavljivala centralna banka svake zemlje, a koji je definisao kolicinu zlata koja se može dobiti za jednu novčanu jedinicu posmatrane valute. Centralna banka je preuzimala obavezu unutrašnje (sloboda da se banknote, papirni novac, zamjene za određenu količinu zlata u Centralnoj banci) i spoljne (sloboda neometanog unošenja i iznošenja zlata iz zemlje kako bi se platili određeni računi) konvertibilnosti, čime je faktički, između najrazvijenijih zemalja svijeta uspostavljen sistem fiksnih deviznih kurseva. U ovo doba dolazi do ogromnog rasta industrijske proizvodnje i do tada nezapamćenog rasta međunarodne trgovine. Ovaj period relativnog prosperiteta, koji su mnogi kasnije zvali „zlatnim periodom“ međunarodne ekonomije, je prekinut izbijanjem Prvog svijetskog rata kada sve zemlje učesnice uvode zabranu izvoza domaćeg zlata (praktično ukidaju spoljnu konvertibilnost svojih valuta). Nakon završetka rata u poraženim zemljama, ali i u zemljama pobjednicama, dolazi do velikih ekonomskih problema (nezaposlenosti, inflacije) što većina tadašnjih ekonomista veže za napuštanje zlatnog standarda i predlaže povratak „ provjerenim vrijednostima“. Do ostvarenja ovih prijedloga dolazi 1925. godine kada Velika Britanija proglašava ponovnu punu konvertibilnost funte što ubrzo čine i centralne banke, kao i većine drugih razvijenih zemalja. Jedina razlika u odnosu na predratni sistem je bila što su centralne banke manje razvijenih zemalja mogle da umjesto zlata drže i devizne rezerve sa kojima bi branile fiksne kurseve. To tehnički nije mjenjelo ništa, budući da su ove zemlje mogle i da predhodno razmjene svoje devizne rezerve za zlato, pa da sa njima brane fiksne devizne kurseve. Međutim, ovaj period nije trajao dugo. Već 1931. godine Velika Britanija, pritisnuta nagomilanim spoljnotrgovinskim deficitom i velikom ekonomskom krizom napušta zlatnu podlogu za funtu i upušta se u niz „ konkurentnih devalvacija“ kako bi poboljšala svoju trgovinsku poziciju. To za njom čine i skoro sve druge razvijene zemlje i upuštaju se u niz protekcionističkih mjera koje će međunarodnu trgovinu u ovom periodu dovesti na najniži nivo od prve industrijske revolucije. Razlozi za neuspjeh ovog drugog pokušaja su i razlozi za nastanak MMF-a i objašnjenje osnovnih mehanizama na kojima je počivao klasični MMF. Naime, smatra se da Velika Britanija nije bila u stanju da duže brani fiksni devizni kurs, jer je 1925. godine pokušala da održava identičan devizni kurs koji je 1914. godine napustila. U toku rata u Velikoj Britaniji je postojala visoka inflacija, a i  nakon Prvog svjetskog rata ova zemlja je izgubila mnogo od svoje predratne moći, pa je  ovaj kurs jednostavno bio precjenjen i natjerao je ovu zemlju da nagomilava spoljnotrgovinski dug. Uz to je izbila i velika ekonomska kriza a nije ni postojala neka međunarodna institucija (ideja o osnivanju neke institucije sa funkcijama MMF-a je postojala, ali nikada nije ostvarena), pa Bank of England nije i mogla da u takvim okolnostima posudi dodatne količine likvidnih sredstava kojima bi branila devizni kurs. To su greške koje će biti ispravljene prilokom osnivanja MMF-a.

1. Breton- Vudska (Bretton Woods) konferencija i osnivanje MMF-a

            Krajem Drugog svjetskog rata, zemlje pobjednice, prije svega Sjedinjene Američke Države su shvatile važnost uređenja međunarodnog monetarnog sistema na principima koji će obezbjediti njegovu dugotrajnost i omogućiti brz razvoj svjetske trgovine. Na taj način bi se izbjegle nove krize koje su u prošlosti predstavljale plodno tle za bujanje ekstremnog nacionalizma, i u krajnjoj liniji nacizma.  Zbog toga su u Breton – Vudu, u Novom Hemširu (New Hampshire), 1944. godine, SAD sazvale međunarodnu konferenciju na kojoj je učestvovalo 45 zemalja između ostalih i SSSR i predstavnici Kraljevine Jugoslavije. Pregovori su tekli teško iz dva razloga. Prije svega koncept MMF-a koji je usvojen  priznavao je privrednu superiornost SAD-a čemu su se (neuspješno) suprodstavile SSSR i Velika Britanija. Doduše, SSSR se suprotstavio ignorisanjem i vrlo brzim napuštanjem MMF-a što su uskoro pratile i zemlje Istočne Evrope. Za njih su slobodna trgovina i konvertibilne valute, sa obavezom držanja fiksnog kursa spram dolara, same po sebi bile neprihvatljive. Velika Britanija nije bila protiv slobodne trgovine i fiksnih deviznih kurseva, ali nije željela da se u centru novog monetarnog sistema nađe dolar, što bi dolaru obezbjedilo ulogu osnovne svijetske valute, ulogu koju je dugo imala britanska funta i koja obezbjeđuje mnoge pogodnosti. Zbog toga je Velika Britanija predložila formiranje neke vrste svjetske obračunske valute kao pondera određenog broja nacionalnih valuta naspram koje bi se utvrđivao devizni kurs. Da podsjetimo, to je ideja koja je kasnije materijalizovana u Evropskom monetarnom sistemu prilikom stvaranja Ekija (predhodnice Evra). Velika Britanija je pokušala da odbrani svoje stavove sa dva argumenta. Prije svega. ona je bila jedna od rijetkih zemalja koja je još uvijek posjedovala zlatne rezerve (većina drugih evropskih zemalja, oputošenih ratom, je ostala bez njih, bilo da su ih vlasti prebacile u SAD, bilo da su ih Njemci konfiskovali) i drugo, vođa njihove delegacije je bio jedan od najvećih ekonomista tog vremena ali i uopšte - Džon Majnard Kejns (John Maynard Keynes). Ipak Američki predlozi tj. Hari Dekstera Vajta (Harry Dexter White) iz Ministarstva finansija SAD su na kraju prihvaćeni i tako je nastao klasični MMF čije ćemo uređenje i način funkcionisanja opisati u sledećem dijelu ovoga rada.

2. Formalno uređenje MMF-a, izvori sredstava i plasmani

            Formalno, MMF-om upravlja Odbor guvernera kao najviši organ. U njega svaka zemlja imenuje ili ministra finansija (SAD)  ili guvernera centralne banke ( većina Evropskih zemalja). Ovaj odbor odlučuje o najvažnijim pitanjima koja dolaze pred Fond i vrlo rijetko se sastaje, obično jednom godišnje. Fondom operativno upravlja Izvršni odbor, koji broji 24 člana. Osam imenuju guverneri centralnih banaka najrazvijenijih svijetskih zemalja, a 16 se bira po regionima i oni se mijenjaju. Ono što je bitno da bilo u Odboru guvernera, bilo u Izvršnom odboru se odlučuje u skadu sa kvotama, tj. po pravilu da najviše glasačkih prava imaju oni koji fondu daju na raspolaganje najviše sredstava, a to su najrazvijenije zemlje svijeta. Kvota se, u početku,  određivala na osnovu BDP-a po stanovniku i učešća u svjetskoj trgovini. Kasnije je u obračun kvote uzeto više parametara. Bilo kako bilo, najveće zemlje koje predvode SAD raspolažu sa nadpolovičnim iznosom glasačkih prava. Same SAD raspolažu sa oko 16.5% glasačkih prava, a ako se zna da je za donošenje najvažnijih oduka potrebno 85% glasova "za", to SAD-u daje praktično pravo veta na bilo koju odluku Fonda.

            Sada da se vratimo samim kvotama. One su osnovni izvor sredstava Fonda (za razliku od npr. Svjetske banke). Svaka zemlja je dužna da 25% svoje kvote uplati u zlatu ili nekoj konvertibilnoj valuti, dok ostatak sredstava može da uplati u domaćoj valuti. S obzirom da za velikim brojem nacionalnih valuta ne postoji dovoljno tražnje ( traže se dolari, funte, jeni, evri, a ne pezosi, dinari, kune..) smatra se da je oko polovina sredstava fonda neupotrebljivo. Na osnovu ovako prikupljenih sredstava fond daje kredite u obliku stand-by aranžmana. Ono što je bitno naglasiti, je da je Fond orginalno davao kredite samo centralnim bankama, i to kada bi im ponestalo deviznih rezervi da brane svoj fiksni devizni kurs. To je bila prva novost u odnosu na predratni period. Druga novost je bila uvođenje prilagodljivo fiksnih deviznih kurseva. Za razliku od predratnog pokušaja odžavanja fiksnih deviznih kuseva, u novom sistemu je postojala mogućnost da zemlja u dogovoru sa MMF-om izvrši prilagođavanje deviznog kursa, ali samo ako može da dokaže postojanje fundamentalne neranoteže. U suštini zemlja je morala da dokaže da je preduzela sve razumne mjere, a da se njen spoljnotrgovinski deficit, ipak, nije mogao neutralisati u dužem vremenskom periodu. Kratkotrajni spoljnotrgovinski deficiti i odliv deviza, koji oni prate, nisu mogli biti korišteni kao razlog za napuštanje postojećeg deviznog kursa i zemlja je morala da ga brani, a ako bi joj ponestalo sredstava obraćala se za kredit MMF-u.

Još jedna bitna stvar, koju treba pomenuti je klasični stand-by[1] aranžman, koji nije kredit u klasičnom smislu riječi. Prije svega, MMF stavlja nekoj centralnoj banci na raspolaganje sredstva do 125% iznosa njene kvote. Znači svega 25% kvote se pozajmljuje, dok je  ostatak sredstava sama zemlja uplatila u Fond u obliku kvote. Kako je 25% kvote uplaćeno u efektivnim sredstvima, za tih 25% se zapravo radi o samopozajmljivanju, i na podizanje tih sredstava Fond ne postavlja skoro nikakva ograničenja. Kako je zemlja uplatila ostalih 75% sredstava u nacionalnoj valuti, kod sledeće 3 tranše stand-by aranžmana se zapravo radi o konverziji iz nacionalne valute u neku konvertibilnu valutu. Kako Fond tu konverziju čini po zvaničnom kursu i time pomaže zemlji da dođe do kvalitetnije valute, Fond za dobijanje ovih sredstava postavlja i određene uslove. U suštini, što se radi o višoj tranši, uslovi su teži i od zemlje se zahtijevaju prilagođavanja koja će joj omogućiti ispravljanje spoljnotrgovinskog deficita tako da joj sredstva Fonda više neće biti potrebna.

3. Problemi sa funkcionisanjem međunarodnog monetarnog sistema po Breton –Vudsu

Sistem koji smo opisali je dosta dobro funkcionisao oko četvrt vijeka. U tom periodu su zemlje „zapadne demokratije“ obnovile svoje privrede i trgovinu, uspostavljen je nesmetan tok kapitala itd. Međutim, ni ovaj sistem nije bio bez unutrašnjih kontradiktornosti koje su vremenom dovele do njegovog, doduše, samo dijelimičnog napuštanja. Te kontradiktornosti je među prvima uočio Rober Trifin, ranih 1960-tih. On je zapazio da  sistem koji počiva na jednoj valuti, kao što ovaj sistem počiva na dolaru, postoji sukob između potrebe za održavanjem međunarodne likvidnosti i povjerenja u tu valutu. Jednostavno, da bi dolar mogao biti međunarodna valuta, oni koji ga trebaju, moraju imati mogućnosti da dođu do njega. Jedini način za to je da SAD imaju kontinuiran spoljnotrgovinski deficit. S druge strane, takav deficit bi dugoročno gledano, podrio povjerenje u dolar, jer kada bi SAD dolarska dugovanja akumulirana tokom godina premašila američke zlatne rezerve dolar bi ostao bez konkretnog pokrića. Upravo ovo se događalo, pa su se SAD zlatne rezerve topile sa nekih 25[2] milijardi dolara u 1949. na svega 10,9 milijardi već 1968. godine.  Pored toga, postojao je i određeni teret koji su nosile SAD, jer su preuzimanjem obaveze da očuvaju povjerenje u dolar,  sebi vezale  ruke da devalvacijom poprave spoljnotrgovinske račune. Ipak, ovakav položaj je SAD obezbeđivao i ogromne prednosti, tkz. „ besplatan ručak[3]“, zbog čega, bar dijelom, predstavnici SAD nisu bili voljni da prekinu ovaj sistem, iako su bili svjesni njegove slabosti. Pokušaji da se spasi ovakav sistem u 1960tim su sledeći:

·         zabrana američkim državljanima da drže zlato u inostranstvu, program unapređenja  izvoza, uvođenje obaveze da korisnici američke pomoći kupuju američke proizvode

·         povećanje kvota MMF-a u 1962. čime bi se Fodu stavila veća sredstva na raspolaganje kojima bi mogao da interveniše a zemlje koje već imaju viškove dolara ova sredstva ustupila fondu

·         FED stvara fondove u glavnim zapadnim valutama u 1962. kako bi mogao da otkupljuje dolare bez korištenja zlata

·         Opšti dogovor o pozajmljivanju iz 1962. kojim se ne dira u kvote a samim tim ni u glasačka prava Fondu se obezbjeđuju dodatna sredstva za intervenciju

·         Stvaranje Specijalnih prava vučenja (SDR)  u 1967.(i amandman na statut Fonda).

4. Napuštanje Breton Vudskog sporazuma, posljednji pokušaji spasavanja i novi međunarodni monetarni sistem

I pored svih ovih pokušaja spasavanja, orginalni Breton Vudski nsporazum je doživio debakl kada je 1971. godine Američki predsjednik Nikson proglasio moratorijum na obavezu Amerike da mijenja zlato za dolare. Ova odluka je zapravo bila iznuđena činjenicom da su Američke zlatne rezerve odavno bile istrošene, a Američka privreda pogođena troškovima rata u Vijetnamu, željela da poboljša svoje performanse. Bez dolara kao centralne valute, međunarodni monetarni sistem se našao pred ogromnim izazovom na koji su različite zemlje različito reagovale. Evropljani su odlučili da obnove Breton Vudski sporazum, ali samo unutar Evrope i sa određenim korekcijama ( prije svega nije postojala centralna valuta već Eki, kasnije Evro) u obliku Evropske monetarne unije koja je naknadno prerasla u Evrozonu. Amerika i Japan su  uspostavili kontrolisane fleksibilne kurseve spram osnovnig trgovinskih partnera, što je u osamdesetim izazvalo ozbiljne sukobe u obliku niza konkurentskih devalvacija. Neke druge zemlje ( npr. veći broj zemalja jugoistočne Azije) je uspostavio fiksne kurseve spram dolara itd. Ostaje činjenica da su Američki eksperti dobro procijenili da će dolar i poslije napuštanja Breton-Vudskog sporazuma ostati dominantna svijetska valuta, što je ostao do dana današnjeg. Posljednji pokušaj spasavanja klasičnog Breton-Vudskog sistema bio je dogovor u Smitsonijanskom institutu 1972. čime su zapravo samo omjeri[4] promjenjeni, ali je suština sporazuma ostala ista. Ipak, već 1973. je napušten i ovaj sporazum. MMF je sve ove promjene legalizovao  tek 1978. u obliku II amandmana na statut Fonda.

5. Promijenjena uloga MMF-a u svijetu bez obaveznih fiksnih deviznih kurseva

Ako posmatramo MMF, danas se može reći da je koncept iz 1944. skoro u potpunosti napušten. To se lako može obrazložiti. Pogledajmo samo neka osnovna načela nekada i danas.

5.1. Devizni kursevi ( smisao postojanja)

Orginalni sporazum je podrazumjevao obaveznu primjenu fiksnog, doduše prilagodljivog, deviznog kursa dok je danas svakoj zemlji ostavljena mogućnost da slobodno izabere sistem deviznog kursa. Ipak, MMF manjim zemljama obično preporučuje neki oblik fiksnog deviznog kursa, ali to nije formalna obaveza. Jedina preostala obaveza su konsultacije koje misije MMF-a svake godine vrše sa zemljama člancama u cilju razmatranja održivosti izabranog sistema u kontekstu ekonomske situacije u datoj zemlji.

5.2. Stand-by aranžmani (plasmani)

U orginalnom sporazumu je postojalo pet klasičnih tranši po 25% kvote (ukupno 125% kvote), u kojima je MMF stavljao centralnoj banci na raspolaganja određena sredstva i to isključivo za odbranu deviznog kursa i ta su sredstva morala biti vraćena u roku od 3 do 5 godina.  Danas MMF pozajmljuje i do 480% kvote u obliku raznih sporazuma kao što su Konpenzatorne olakšice, Olakšice za formiranje tampon zaliha, Olakšice za strukturno prilagošavanje, a u novije vreme se najavljuju i nove vrste, kao što su Fleksibilne kreditne linije i Lako dostupni aranžmani iz predostrožnosti, sa rokom dospijelosti i do 10 godina. Osim toga sredstva se više ne odobravaju samo monetarnim vlastima zemlje za odbranu deviznog kursa već i vladama koje mogu da ih iskoriste u sasvim drugačije svrhe. Time Fond gubi prepoznatljivost čisto monetarne institucije i zalazi na polje razvojnih politika.

Tabela br. 1.-  Krediti MMF-a

Tranše	Uslovi	Maksimalan iznos ( od kvote)	Vraćanje ( u godinama)
Zlatna	Nema	25%	---
Prva tranša	Prihvatljiv napor	25%	3-5
3,4,5 tranša	Stand-by sporazum sa povlačenjem sredsava u skladu sa ispunjenjem dogovora	3x25%=75%	3-5
Produžene olakšice	Program srednjeg roka i detaljan program za 12 mijeseci	165%	4.5-10
Nova politika pristupa	Na bazi ugovora u okviru viših tranši	100% godišnje, kumulativno 300%	3,5-7
Kompenzatorne finansijke olakšice	Spremnost saradnje sa fondom	95%	3-5
Olakšice za formiranje tampon zalika	Spremnost na saradnju sa fondom	35%	3-5
Olakšice za strukturno prilagođavanje	Program srednjog roka nastao u saradnji sa Svijetskom Bankom	50%	5,5-10
Proširene strukturne olakšice		255%	5,5-10
Olakšice za sistemsku transformaciju	Namjera da se usaglasi program prilagođavanja sa MMFom	50%	4,5-10

Izvor: Međunarodne finansije, Radovan Kovačević, str.178-9

                                        

5.3. Izvori sredstava koje koristi MMF

U orginalnom sporazumu jedini izvor sredsava su bile kvote. Orginalne kvote su od tada podizane u čak 12 prilika,  ali ni to nije bilo dovoljno pa je MMF počeo da povremeno pozajmljuje sredstva od zemalja sa spoljnotrgovinskim suficitom (prije svega Japana, Njemačke, Saudijske Arabije i u skorije vreme Kine) i razvijenih zemalja. Prva ovakva pozajmica je obavljena 1962. godine, a posljednja prošle godine kada su MMF-u zatrebala sredsva za stabilizaciju deviznih kurseva brojnih ZUR i ZUT. Za ovakve pozajmice je bitno da ne mjenjaju odnos glasačkih prava u MMF-u, ali svakako da predstavljju stvar prestiža pa čak i prejudiciraju promjene u MMF-u. Tako je 2008. godine najviše sredstava MMF-u na raspolaganje stavila Kina da bi se naknadno razvijene zemlje složile da se podigne Kineska kvota u MMF-u, a samim tim i njen uticaj. Najavljeno je i skoro izdavanje obveznica fonda čime bi se zaobišlo direktno pregovaranje sa zemljama i pustilo njima na slobodnu volju da odluče koliko će sredstava staviti na raspolaganje Fondu.

Tabela br. 2 - NAB[5]

Zemlja koja posuđuje sredstva	Sredsva u SDR
SAD	6,712
Japan	3,557
Njemačka	3,557
Francuska	2,557
Velika Britanija	2,557
Saudijska Arabija	1,780
Italija	1,772
Švajcarska	1,557
Kanada	1,396

Izvor: MMF

           6. Priprema jednog MMF programa

                                               

            Nedavno su Srbija, Bosna i Hercegovina i druge zemlje regiona dobile nove stand by aranžmane. Za širu javnost to nije bilo nikakvo iznenađenje, budući da je još bivša SFRJ bila redovan korisnik ovih sredsava. Doduše, Srbija je, prije koju godinu, vratila dio dugova MMF-u i najavila da u budućnosti nema namjeru da trazi nove zajmove[6]. Ipak, kriza koja je uslijedila  dovela je do promjene tog stava, pa  novi aranžman za Srbiju  iznosi 2,95 milijardi Evra, dok je BiH dogovorila 1,2 milijarde $ u tri godišnje rate. Iako se o iznosu i svrsi ovih kredita dosta govorilo, veći dio javnosti ne zna kako zapravo izgleda put za dobijanje ovih sredstava, pa smatramo da može biti zanimljivo prezentovati kako izgleda tipična misija Fonda tokom koje se dogovara novi stand-by aranžman ili utvrđuju uslovi za raspoloživost  viših tranši.

            Tipična misija Fonda za odobrenje novog aranžmana traje dvije do tri nedelje, dok je kod utvrđivanja uslova za podizanje viših tranši postupak malo kraći.

Praktičan postupak počinje kada u zemlju stigne tim MMF-a. Ovaj tim se sastoji od četiri do šest članova iz različitih odsjeka Fonda. Obično se unaprijed sastavi određen upitnik, za koji bi trebalo da tim sakupi odgovarajuće informacije, mada, s obzirom da je sadržina ovakvih upitnika i željeni parametri (radi se o makroekonomskim parametrima) uglavnom poznati, najčešće se misija koncentriše na tehničke aspekte, tj. na procjenu vrijednosti posmatranih parametara u saradnji sa vlastima dotične zemlje. Naravno, postoje određene specifičnosti u zavisnosti od istorije zemlje u otplati kredita i vrsti kredita o kojem se radi u dotičnom slučaju.  Npr. kao što smo naveli u tabeli br. 1., ako se radi o  olakšicama za strukturno prilagođavanje, pri ocjeni parametara i odlučivanju o ispunjenosti uslova za dobijanje kredita neophodno je uključiti i osoblje Svijetske Banke. Osoblje banke, nakon razmatranja  situacije u zemlji, koja obično nije dobra, čim se zemlja obratila MMF-u za pozajmljivanje sredstava, daje makroekonomske preporuke koje po pravilima MMF-a ne bi trebalo da budu konkretne. Ovo zbog toga što Fond po statutu ne smije da se miješa u političku situaciju u zemlji, pa je način za dostizanje željenih ciljeva prepušten samoj zemlji. Od ovog pravila misije MMF-a ponekad odstupaju, kada je očit izvor debalansa u zemlji. Ipak, u većini slučajeva ostavlja se zemlji da se izjasni na koji način misli da dostigne postavljene (makroekonomske) ciljeve.  Mjere za dostizanje tih ciljeva, ako ih prihvati osoblje na terenu MMF-a, predstavlja  konačan rezultat pregovora i one se preciziraju u Memorandumu ( Pismu o namjerama) koje potpisuju zvaničnici zemlje koja traži sredstva.

            Ovaj memorandum se podnosi Generalnom direktoru zajedno sa potpisanom molbom za finansijku pomoć. On ove dokumente, zajedno sa Izvještajem tima,  podnosi Izvršnom odboru, koji donosi odluku o davanju ili ne davanju zajma. U praksi, Odbor, skoro uvijek prihvata zahtjev, budući da je Memorandum stvoren kroz pregovore predstavnike Fonda i zvaničnika zemlje, koji u praksi i ne podnose Pismo o namjerama,  ni molbu,  dok sve aspekte ne usaglase sa timom MMF-a.

Ovom treba dodati i činjenicu da je  ciljeve iz Programa o namjerama tek potrebno postići, pa MMF uvijek može da obustavi dalje korištenje sredstava (više tranše), ako se zemlja ne pridržava preuzetih obaveza i to striktno, kako je zapisano u Memorandumu[7].  

Zaključak

            MMF je vrlo specifična međunarodna institucija, koja osim, možda određene sličnosti sa BIS bankom, nema adekvatnog predhodnika. Nastao je 1944. godine na konferenciji u Breton- Vudsu (SAD), iz potrebe da se otklone određene slabosti predhodnih međunarodnih monetarnih sistema, da bi postao ključni dio mehanizma, koji će  uspješno funcionisati na većem dijelu zemaljske kugle narednih četvrt vijeka, tokom kojeg će se obnoviti zemlje porušene ratom i svjetska trgovina dići na, do tada, nezapamćen nivo. U središtu tog mehanizma  nalazili su se prilagodljivo fiksni devizni kursevi svih nacionalnih valuta spram dolara, MMF kao banka centralnih banaka, koja ne daje klasične kredite budući da se sredstva odobravaju na osnovu uplaćene kvote, i obaveze FED-a da održava zlatno pokriće za dolar po fiksnom paritetu, utvrđenom još prije početka drugog svjetskog rata. Ipak, ovaj sistem je imao određene slabosti koje su dovele do njegovog dijelimičnog napuštanja početkom 1970-tih. Te slabosti se ogledaju u suprotnosti  potrebe za obezbjeđivanjem međunarodne likvidnosti (neophodnost da zemlja rezervne valute generiše spoljnotrgovinski deficit)  i povjerenja u valutu te zemlje kako spoljni dug  zemlje raste. Iako je bilo mnogo pokušaja da se ovaj sistem očuva, on je ipak u osnovi napušten kada je precednik SAD Nikson suspendovao konvertibilnost dolara 1971. godine. MMF tada pokazuje nemoć da utiče na najjače zemlje „zapadne“ hemisfere, koje od 1973. godine praktično počinju da koriste kontrolisano fluktuirajuće devizne kurseve, dok se Evropa monetarno povezuje u obliku Evropskog monetarnog sistema. MMF slobodu odabira režima deviznog kursa verifikuje tek 1976. godine na konferenciji u Kingstonu na Jamajci, a stupila je na snagu 1978. godine. Još prije toga MMF uočava manjak sredstava prikupljenih preko kvota, pa počinje da pozajmljuje od vlasti razvijenih zemalja[8] u obliku Generalnog ugovora o pozajmljivanju (GAB), čime se, takođe, odstupa od prvobitnih principa.  Zadnje značajno odstupanje MMF-a od prvobitnih principa tiče se namjene sredstava koje MMF pozajmljuje Centralnim bankama. Naime, MMF je počeo da odobrava kredite za strukturno prilagođavanje, sistemsku transformaciju itd. i to sa rokovima vraćanja i do 10 godina. Zbog svega navedenog, može se reći da je MMF izgubio prepoznatljivost čisto monetarne institucije i danas posluje na nekim novim principima, po kojima se donekle približio IBRD-u. Međutim, da Fond i dalje ima značajnu ulogu u svijetu  pokazala je nedavna svjetska finansijska kriza, kada su se mnoge zemlje svijeta, uključujući i neke članice EU, obratile MMF-u za pomoć, čime je Fond opet dospio u žižu interesovanja svjetske javnosti i čime su stvoreni uslovi za revitalizaciju njegove uloge.

Literatura:

1. Boughton, J. and K. Sarwar L., Fifty Years after Bretton Woods; The future of the IMF and the World Bank, Washington DC, 1995.

2. CBBH, Doznačena sredstva po osnovu stand-by aranžmana“, Sarajevo, 2010.

3. De VRIES,  Garritsen M., The IMF in a changing world, 1945-1985, Washington DC, 1986

4.  Jovanović-Gavrilović P, „Međunarodne poslovne finansije“, Ekonomski fakultet Beograd. Beograd, 2000.

5.  Kovačević R., „ Međunarodne finansijske institucuje“, Institut za spoljnu trgovinu, Beograd, 1998.

6.  Kovačević, R. Međunarodne finansije“, Institut za spoljnu trgovinu, Beograd, 1999.

7. Nowzad, B, The IMF and its critics, Essays in International Finsance, Princeton, 1981.

8. SEEbiz , „MMF odobrio Srbiji stand-by aranćman vredan 2,94 milijardi evra“ 16.5.2009. , dostupno na: www.seebiz.eu 

 9. Stoiljković V., „Međunarodno privredno pravo“, IP Justinijan, Beograd, 2003.

10. Vrankić D., „Stand by aranžman BiH sa MMF-om i uticaj na privatni sektor ekonomije u svjetlu globalne krize“, Trezor BiH, 2009.

---

[1] Stand by, prost prevod bi bio: Na čekanju. To znači da su sredsva koja želi da koristi zemlja već obezbjeđena i zemlja može da ih iskoristi ako se za to ukaže potreba, ali samo ako ispuni određene preporuke MMF-a

[2] Računato po cijeni od 35 $ za jednu finu uncu zlata, što je bila cijena koju su garantovale SAD sve do pada ovog sistema

[3] Ostaće upamćeno da je francuski precednik De Gol tvrdio da Francuska zapravo plaća troškove rata u Vijetnamu, iako u njemu ne učestvuje, na taj način što čuva svoje rezerve u dolarima, pa je Francuska više puta od SAD zahtijevala ogromne konverzije $ u zlato.

[4] Sa 35 dolara za jednu finu uncu zlata na 38 dolara, i obim fluktuacije je pomjeren sa ± 1 % na  ± 2,25 %,

[5] Ovo je primjer NAB-a iz 1997. godine a i poslije toga je bilo novih pozajmica

[6] Danas vec možemo govoriti o stand-by aranžmanima kao o klasičnom kreditu, jer su kao što smo objasnili, orginalne karakteristike ovih instrumenata izblijedjele tokom vremena

[7] Nedavno smo imali primjer kada je FBIH željela da promijeni način uštede sredsava, na koji se obavezala u memorandumu. MMF je automatski obustavio već dogovorenu i odbrenu tranšu dok se FBiH ne vrati ispunjenu preuzetih obaveza.

[8] U zadnjih par godina MMF sve više posuđuje i od Kine, Brazila, Rusije i drugih ZUR što pokazuje rast značaja  ovih zemalja u svjetskoj privredi