Cvrčak i zima (ili CBBH i svjetska kriza 2008.)

Status: 12.11.2011. izašao u obliku kolumne u Nezavisnim novinama

 

Sjećate se one priče o cvrčku koji je cijeli ljeto veselo svirao, a kada je došla zima skapavao od gladi? Nažalost, ova priča uveliko podsjeća na ponašanje naše Centralne banke, s jednom bitnom razlikom. Zbog njihovog sviranja, gladni su mnogi građani ove zemlje, ali ne i oni.

O čemu se radi?

Krajem 1997. godine, uspostavljena je Centralna banka BiH (CBBH), po sistemu valutnog odbora i sve je bilo veselo do kraja 2008. Niska inflacija, devizni kurs čvrst kao stijena, devizne rezervu u stalnom usponu... Idila. Opijena ovim nesumljivim uspjehom CBBH je udlučila da ne čini ništa sljedeći onu narodnu: „Konja koji pobjeđuje ne treba mjenjati“. Ipak, vrijeme je pokazalo da je ovako ležeran pristup CB-a bio ozbiljna greška, te da svakom periodu izbobilja mora doći kraj na šta treba računati.

I onda je zima (tj. svjetska kriza) pokucala i na naša vrata!

Ta zima se osjetila u smanjenju izvoza, presušivanju stranih investicija i smanjenoj mogućnosti zaduživanja domaćih banaka (a samim tim i privrede i građana) u inostranstvu. I dok su za rješavanje drugih problemа bili nadležni drugi nivoi vlasti, za bankarsku recesiju koja je uslijedila je odgovorna direktno CBBH.

Neko će možda upitati zašto bi CBBH bila odgovorna što su stranci odlučili da prestanu da nam pozajmljuju još novca?

Pa zato što se nije pobrinula da u periodu obilnog dotoka kapiatala (da slikovito kažemo tokom ljeta) uvede instrumente monetarne politike koji su ovoj zemlji mogli pomoći da ovu krizu (zimu) lakše prebrodi. Umjesto toga mnogi su nas od početka krize obmanjivali kako su za ovu krizu odgovorni isključivo neki daleki i nepoznati stranci koji su odlučili da uskrate dalji plasman sredstava svim bankama u Istočnoj Evropi, pa smo, eto, stradali i mi, ni krvi ni dužni!

Da to nije tačno lijepo se može vidjeti iz sljedećih podataka:

Ukupan obim kredita u BiH je u 2009. smanjen za 3,1%. Na kraju 2010. smo se vratili na nivo sa kraja 2008. U isto vrijeme u Srbiji je došlo do rasta vrijednosti kredita preračunatih u € za 35% (pogledati Statitički bilten NBS-a za april 2011 tabela br. 4). U Hrvatskoj je obim kredita u istom periodu porastao za 10,6% (pogledati Bilten HNB-a, br. 171 tabela D1).

Znači naši istočni i zapadni susjedi nisu osjetili „nepravdu“ tih neimenovanih stranaca koji su, eto, opet kaznili samo nas u BiH!

Ili je možda problem u nama samima tj. u (ne)radu CBBH?  

E to je već bliže istini. Razlog zašto je samo kod nas došlo do kreditne recesije je u tome što se jedini nismo pripremili. Naime, Narodna banka Srbije i Hrvatska narodna banka su na vrijeme, a to znači u periodu obilnog dotoka deviza, uvele instrumente monetarne politike koji su malo zakočili te prilive. Onda su, kada je kriza došla, uklonili te prepreke čime su oslobodili dovoljno likvidnih sredstava čime su banke podstakli da uprkos teškim vremenima nastave da odobravaju kredite bar državi ako nikome drugome.

S duge strane, naša CBBH nije usvojila instrument monetarne politike koje je npr. Hrvatska narodna banka vrlo uspješno koristila zbog čega i nije mogla da učini bog zna šta kad je trebalo. Da ne bi bilo nesporazuma želimo da naglasimo da se radi o instrumentima monetarne politike koje dozvoljava i sistem valutnog odbora i koji ničim ne zadiru u međunacionalne odnose u BiH.  Tako na spisku instrumenata koje je CBBH mogla da koristi (uz korekcije Zakona o CBBH u tek u ponekoj riječi), ali ih do dana današnjeg nije usvojila stoje:

            -diferenciranje obaveznih rezervi po valutnoj strukturi

            -granične obavezne rezerve

            -minimalno potrebna devizna potraživanja

Bitno je istaći da, koliko je nama poznato, CBBH nikada nije ni tražila ove instrumente. Da je tražila i dobila ove instrumente, a na osnuvu regionalnog iskustva, sa velikom dozom sigurnosti možemo tvrditi da bi smo dobili sledeće:

1. manji trgovinski deficit do 2008. (jer bi i kreditna ekspanzija bila manja),

2. vlasti bi bile pod većim pritiskom da ranije sprovedu neophodne ekonomske reforme jer bi stopa privrednog rasta bila manja (a ne da ozbiljnije restruktuiranje realnog sektora čeka ambicioznu vladu Republike Srpske iz 2007.),

3. diferenciranjem stope obaveznih rezervi po valutnoj strukturi je bilo moguće motivisati banke da u većoj mjeri podstiču domaću štednju umjesto rizičnijeg pozajmljivanja u inostranstvu,

4. lakše bi smo prošli kroz ovu zadnju krizu jer bi uz relaksaciju monetarne politike kakvu su sprovele susjedne zemlje banke imale više slobodnog „keša“ spremnog za investiranje (mada i sada banke imaju dosta slobodnih sredstava)

Na ove kritike CBBH će, vjerovatno, reagovati time što će nas podsjetiti da su 2008. smanjili stopu obaveznih rezervi i učestvovali u „Bečkoj incijativi“. Da bi ste shvatili koliko je ovim zapravo malo učinjeno treba da znate da je Bečku inicijativu zapravo organizovao MMF i da je postojala u svim zemljama u regionu, dok mjere za povećanje likvidnih sredstva koje je preduzela CBBH trebate uporede sa mjerama koje je preduzela HNB (pogledati izvještaj „Finansijska stabilnost 2009“ HNB-a., koji se može naći na www.hnb.hr).

Još gore, naša centralna banka nije bila dovoljno dobra čak ni da iskoristi žrtve koje su podnijeli privreda i građani ove zemlje u vidu redovne otplate kredita uprkos teškim uslovima privređivanja i života.  Tako je obim problematičnih kredita (tkz. NPL-а) do kraja 2010. bio ubjedljivo najmanji u BiH od zemalja u regionu (procenat nenaplativih kredita u BiH se popeo sa 2,3% krajem 2008. na 6,7% krajem 2010., u Srbiji sa 5,29% krajem 2008. na 16,9% krajem 2010., dok se u Hrvatskoj popeo sa 4,9% krajem 2008. na 11,2% krajem 2010.). Zbog toga smo, pod drugim jednakim uslovima (tj. da je naša CB razmišljala dugoročno koliko centralne banke naših susjeda), trebali biti značajno privlačniji za strane banke od komšija i u ovako teškim okolnostima privući dodatna sredstva kojima bi smo izbjegli formiranje lanca nelikvidnosti u privredi. To se, kao što smo pokazali, nije desilo.